2.
Damaris je postojao sve dosadniji ovaj život. Htjela je živjeti punim plućima ali čini se da je izabrala krivu školu za to.
Zauzimala je najviše vremena. I onog slobodnog.
Svaki sat likovnog i SRZ-a dobivali bi nove poslove.
Nije mogla to više podnijeti. Kao da je škola htjela da jednostavno odustane.
Ali ona je borac.
Sada, sjedeći sama i dalje u zadnjoj klupi na Književnosti i Jeziku; koji joj je bio najdraži premet u novoj školi, razmišljala je o Emmi Bovary koju su bili sada obrađavali.
Njezin život. Ona je htjela živjeti nesputano i slobodno, na kraju završivši mrtva.
Kako ironično. Možda i ja tako završim.- sarkastično je mislila u sebi Damaris.
-Imate li pitanja o knjizi ili vam nešto nije jasno?- glasno je upitala već skoro zaspale učenike učiteljica Frost.
-Ja imam.-Damaris je rekla glasnije.
-Reci dušo.-
-Ja razumijem njezin položaj, ali zašto nije mogla živajti životom kakav joj bio ponuđen?-
-Draga Damaris nitko ne zna. Ljudi smo. Uvijek želimo više.- mudro je zaključila učiteljica Frost.
Ali za Damaris to nije bio odgovor na njezino pitanje.
Nakon završetka nastave, točno u podne, Damaris je krenula prema školskoj knjižnici.
Zauzimavši cijelo istočno krilo škole, knjižnica kao da nije pripadala ovdje.
Visokih stropova, zidova ispunjenim policama dupko punim knjigama i knjižurinama, parketa prekrivenih debelim sagovima u kojima; da si bos bi probadale noge.
Za neke to bi bio raj. Za Damaris nije. Nikada nije voljela knjižnice ali je obožavala knjige. Taj njihov vlažni miris, zvuk listanja tankih stranica, prekrasne omote knjiga.
Knjižnice su njoj bile zatvor za knjige. Kao da su ih sputavale da priđu ljudima. Kao da su ograničene. Samo za 'posebne' ljude.
Damaris je primjetila da je sve u mahagoniju. Stolci, stolovi, police.
Tako bi se sve lako spalilo.
Došavši do odjeljka M, Damaris je krenula prema Montgomery.
Uzevši Anne od Zelenih Zabata.
Voljela je tu knjigu. Premda jako stara, ta knjiga nikada nije izgubila draža kod nje.
Sjevši u jednu od fotelja koja je bila tako neodoljivo mekana, obložena mekanom tkaninom u krvavocrvenoj boji, otvorila je knjigu i počela čitati.
Nije pazila kako je vrijeme prolazilo.
Nije ju marilo. Jednostavno je uživala.
Ali kada je do nje došla knjižničarka rekavši joj da zatvaraju i da bi trebala krenuti sa milim osmijehom, Damaris je nevoljko krenula.
Nije voljela kada ju prekidaju.
Izavši iz škole i krenuvši prema kraćim putem za svoj stan čula je korake.
Nije znala od kuda. Glava joj je bila pognuta.
Hrabro je dignuvši i pogledavši prema iza imala je što za vidjeti.
Ni deset koraka od nje stajao je dečko.
Plave kose.
Premda je bio potpuni mrak kojeg je probijalo malo svjetlosti stare svjetiljke, boju kose mu je odmah uočila.
Čudno.
-Trebaš nešto?-bahato je upitala.
-Ne znam.-glas koji je bio jako dubok je prozborio.
-Pa gle. Tu si se stvorio nasred ulice, i meni se čini da me uhodiš pa ti baš ne vjerujem kada kažeš da ne zna- prekinula je.
Ispred nje se stvorio. Kao da se teleportirao.
-Ma što? Ti mene hoćeš učinit ludom?!- počevši dizati ruku prema čelu osjetila je njegovo ruku kako joj drži zapešće.
Sada stojeći licem nasuprot njegovima Damaris je osjetila nešto.
Opasnost i...prihvaćanje?
Da će uskoro umrijeti. Da nije ništa učinila u životu. Da...nije imala za ništa ili nikoga umrijeti. Sama. Kao kapljice na uvenulom cvijetu pokušavajući vratiti cvijet životu.
Ništa.
Došlo joj je da zaplače.
-Slušaj me. Slušaj me! -Zaderao se tip.
Lagano dignuvši glavu koja je bilo već ispunjeno suzama Damaris je rekla
-Da?-
-Savršeno.-sarkastično je rekao tip.-Krhka si. Možda umreš prije.-dignuo je pogled s njezina lica i pogledao u nebo koje je bilo posuto tisućama zvijezda.
Čudno! Tko bi rekao da ovdje može biti nešto lijepo?-Damaris se prekorila jer je mislila o tako nevažnim stvarima pred smrti.
-Zar ne? Da takvo zlo može sadržavati takvu ljepotu?-tip je progovorio ponovno.
Damaris je skupila svu svoju moguću snagu i hrabrost da upita:
-Ako ću već umrijeti daj mi barem reci ime!-
-Damon.-
-O drago mi je. Damaris.-
Sada ju je lakše držao, okrenuo tijelo prema sebi, skoro je grleći?
Tako zagrljena, osjećaj smrtnog straha je nastao. Lagano se nagnula na Damona i osjetila olakšanje.
Bilo je tako udobno grliti se. Damon je bio tako topao, mekan i drag.
Odjedanput sve je u Damaris počelo boljeti. Svaka kost,mišić, živac. Bol je bila tako neopisiva...
Leđa. Tako su je tukla, tako kao da želi nešto izaći iz njih.
A oči. Agonija. Htjela si je iščupati očne jabučice. Kao da joj bubre i pale u isto vrijeme.
Damaris je došlo da vrišti. Da se slomi. Čak ni smrt ne boli toliko.
Kao da se raspada. Iznutra, izvana, mentalno...
-Ššš. Nemoj vrištat. Proći će..za neko vrijeme.-smirivao ju je Damon.
Damaris je došlo da se počne derati na njega.
Kako će ovo proći! Ta agonija neće nikada.
Osjetila je kako joj nešto klizi niz lice. Kao suze.Samo boljelo je.
-O ne. Već je počelo- Damon je rekao, dignuvši je i potrčavši prema crkvi. Otvorivši vrata, koja su zalupala tako jako, požurio je prema oltaru.
Oltaru koje je bio bijeli mramor, da je bilo čudno da nitko ga još nije ukrao.
U maloj crkvi nije bilo ništa osim toga oltara, zidnih svjećnjaka s kojih se cijedio crni vosak. I njih dvoje.
Položivši ju, tekućina iz očiju je počela kliziti.
Damaris, premda u ovoj agoniji i dalje je čula i vidjela kao i prije. Normalno.
Tekućina je bila...crna. I nisu to bile suze.
-To je...pa ništavilo. Zlo. Izlazi iz tebe.- Damon joj je odgovorio na nepostavljeno pitanje.
-Zašto?-
-Zbog onoga što ćeš postati.-
Poslije odgovora Damaris je kriknula.
Leđa,leđa-panično je mislila.-Neeeeeeeee!-
-Digni se-, Damon joj je predložio.
Uspravivši se bez i pol muke iz ležećeg u sjedeći položaj, Damaris je otrgnula stražnji dio majice.
Dignuvši se i pomaknuvši se par koraka zapitala je:
-Što? Je ovo bilo?-
-Prvi dio preobrazbe.-
-Ma što si jebote toliko tajnovit? Mislim da sam se preporodila a ti melješ o preobrazbi. U što? Vampira, vukodlaka, vješticu, anđela?-
-Ne mogu ništa reći. Celebat ne dopuštava.-
-Prestanimo s pričom. Sada će početi drugi dio. Pazi. Biti će gore. Dođi.- raširio je ruke kao da...očekuje zagrljaj?
Prišla mu je naravno. Što da drugo radi. Ionako se već osjećajući nesigurno u tom novom tijelu zagrljaj bi trebao dobro doći. Barem je tako mislila.
Priđe mu i on ju je snažno povukao u zagrljaj. I stavio svoje velike dlanove na njezina gola leđa.
Čudno. Jako čudno.
-Čemu to?-
-Meni je pomoglo da smanji bol.-
Čudno peckanje je počelo u leđima. A onda probijanje. I onda ništa.
Zvuk krckanja, širenja. Lakoće.
-Ovo je bilo čudno.-objavi Damon.
-Ma nemoj. Ja sam mislila....-
Damaris je bila prekinuta. Nije mogla govoriti. U ustima...pa usta kao da su joj bila stisnuta.
Koji ...?
-O ne. Ovo nije dobro Damaris. Pazi. Usta se zatvaraju jedino kada znaju da će boljeti da poželiš vrištati. S tvojim mogućnostima glas ne bi smjela izgubiti.-
Rana koja je nastala krckljanjem sada je počela puštati krv.
Crnu krv.
Naravno Damaris to nije mogla niti vidjeti niti osjetiti ali znala samo jedno.
To nešto što joj sada izlazi iz leđa. Te male žilice, kosti, perja bole ju kao da su pod vatrom.
Presavinula se u luku. Bol je bila nepodnošljiva. Htjela se početi češati po leđima ali ruke kao da nisu bile njezine.
Shvatila je da se ne može micati.
Ostala je tako u tom položaju dok ju je Damon pridržavao kao da je krhka grančica.
Nakon sekunda,minuta,sata; Damaris nije mogla reći prestalo je.
Samo tako.
Izravnala se.
Osjetila je krckanje kostiju.
Pogledavši Damona, on se lecnuo.
-Što je sada?- upitala je na rubu živčanosti.
-Da sam znao. To je bila obična rutina. Još jedan. Ali ne ovo.- Damon kao da je govorio sam s sobom.
-Pogledaj me pobogu!-zaderala se,- Hoću odgovore. I to odmah sada.-
-Ne. To nije moguće. Ti? Obična djevojka?- Damon se nagrbio i ruke zabio u lice.
-Damon! I dalje sam ovdje.-
Nakon toga primirio se. Valjda. Jer prema ono što će Damaris čuti poslije neće biti riječi...prisebnog čovjeka.
Damon joj je govorio. Ona je šutjela. Usredotočila se na njega. U toj hipnozi nije ni primijetila lagano mahanje krila.
objavljeno 24.10.2010. (nedjelja) u 19:27 sa 13 komentara