1.
Leticija mi je uvijek govorila kako suze bole. Da su gorke.
Ali ja nisam vjerovala.
Before
Tamna ulica tek lagano osvijetljena starom uličnom lampom.
Zvukovi udaranja. Nogu. O mramorni pod tamne ulice.
Lagani okret glave da pogleda što je iza nje i bum. Sudar.
-O,o. Izvinite nisam vas vidjela-počela je spuštene glave. Dignuvši glavu imala je što vidjeti. Dva najplavija oka na svijetu.
-O.-sada je njezin glas imao notu nade.-Čini se da ne vidim dobro-tiho je rekla.
-Ma ne sve je u redu.-dečko je tiho odgovorio.-Je li sve u redu? Izgledaš mi uplašeno.-
-Ma samo sam...-zastala je. Nije htjela reći istinu. Kako bi zvučala ?
Ej ma ja sam samo trčala od mog prokletog uhoditelja.
Ma da to zvuči sasma normalno.
-Čini se da sam zalutala- vješto je počela lagati- Možda sam se preplašila ušavši u onu tamo ulicu.-
-O. Moraš se paziti ovdje. Opasno je.-
Ma ne nisam to primijetila, tiho je pomislila u sebi.
-Gdje živiš? Hoćeš li da te otpratim...ako si i dalje uplašena- ovo zadnje je dodao s sarkastičnim osmijehom.
-Ne živim baš toliko daleko ali ne znam ovaj...kvart. Tako da da. Rado bi htjela da me odpratiš.-
Da. To je bila ona stara Damaris. Naivna i mlada.
Seobom u novi grad; ako se ovo može nazvati gradom, je htjela da izbjeći roditeljske svakodnevne svađe. I pokoje razbijanja čaša,tanjura i slično.
Bili su točno ondje; kada se veza ili brak nađe pred krajem. Ali obadvoje su bili tvrdoglavi i jednostavno se nisu htjeli razvesti nego 'riješiti problem'.
Zato je Damaris bila duplo tvrdoglavija nego jedna normalna tvrdoglava osoba.
Nakon više mjesečne tajne potrage za idealnim stanom u ovom 'gradu' Damaris je našla prekrasni jednosobni, ali veliki stan s prozorima od poda do stropa. I prvi put nakon dugog vremena je bila, jednostavno sretna.
A i dalje ju je mučio taj grozan osjećaj krivnje.
I olakšanja na neku ruku.
Sa samo 17 godina ona je bila samostalna.
Sa samo 17 ona je živjela sama.
I sa samo 17 godina ima vlastitog uhoditelja.
Prekrasno.
I sutra je prvi dan u njezinoj novoj srednjoj školi.
Jej!
-Damaris.Damaris.-tihi glasić je zvao.
-Ha? Šta?-počela je mumljati.
Noćna mora? Ili možda priviđenje? Ma vragu tko je zove.
-Sranje.-ponovno je prozborila- Ponovno haluciniram. Baš mi to treba na prvi dan škole. Sranje. Srednja. Novo ...okružje? Ili samo prazne glave poredan u red?- naglas je mislila.
Ona čak ni ne zna gdje se nalazi srednja u ovom nazovi gradu. Samo se prijavila...A ček', ima ona letak s adresom. Samo će malo kasniti...
Polako stavljajući jednu po jednu martu, bez žurbe Damaris je mozgala. Ono jutarnje mozganje, ili buđenje. U njezinom slučaju bi se moglo reći da njezin san, baš nije bio nešto osobito odmaravajuć' ili spokojan. Jako ju je uznemirio.
Noseći svoje, već odavno izblijedjele i istrošene sive skinny jeans, običnu majicu i Champions All american look jaknu s njezinim dragim, i najpouzdanijim frendicama martama, zgrabila je dramatično šarenu torbu i s uzdahom prozborila:
-Hell here I come.-
O da bila je to njezina mantra.
Izađe iz ulaznih vrata izblijedjele zgrade i uvidi da je počelo kišiti. A što je mogla i očekivati? Ipak je to bio najkišovitiji grad na svijetu.
Voljela je kišu što je zapravo bio i razlog zašto nije uzela kišobran.
Voljela se smočiti, dok ne bude mokra od vrha glave do peta. Naravno,marte bi je štitile ali kada bi nosila strake bila je mokra za poludjeti. I bolesna nekoliko dana.
Ali njoj to nije smetalo.
Krenula je odmjerenim hodom prema nastavku ulice, željno iščekujući da ovaj dan ispadne...pakleni.
No ipak, barem pada kiša.
Velika, moderna zgrada.
Pročelje.
Natpis: Srednja škola za primjerenu umjetnost.
Osim natpisa šturog izgleda Damaris se ogledala oko sebe.
Zašto baš umjetnost? Mogla je i pravo, književnost, ekonomiju...Bilo što.
Ali tome je bila ona najodanija. Umjetnosti. Toj neshvatljivosti pokreta u bilo koje obliku. Toj zapetljanosti, žurbi.
Satima bi stajala u galerijama piljeći u jednu te istu sliku bez...razložno.
Voljela je gledati, opažati. To joj je bila stručnost. Shvaćanje. Prodiranje.
Ali nikada nije htjela...biti osoba iza slike. Ona je htjela biti ona osoba ispred.
No možda joj bude išlo. Tko zna.
Skupivši zadnju trunčicu ikakve plošne sreće krenula je prema ulaznim vratima.
Ja to mogu- tiho je mislila u sebi. Ali zapravo joj nije trebala nikakva podrška. Niti ohrabrenje. Naučila je živjeti bez njih.
Hall se nije razlikovao od bilo kojeg školskog. Veliki i prostrani s nabacanim kaučevima.
Kako predvidljivo.
Krenula je stubama na lijevo.
Za što će im dva stubišta?-tiho je pomislila. Sve škole uvijek imaju jedan. Ogromni.
Pogledavši tablu s razmještajem ureda i učionica na kraju stubišta krenula je prema tajništvu.
Pokucavši dobila je tihi 'Naprijed'.
U velikoj prostranoj, oku naizgled maloj sobi, u središtu smješten za stolom sjedio je...Ni manje ni više mladi tajnik.
Duga, uredno zavezana kosa otkrivala je predivno lice. Tamne oči gotovo crne probijale su ju.
-Ovaj...Dobar dan. Ja sam nova učenica. Valjda? -tiho je prozborila Damaris.
Tajnik je u nju gledao ne skrivajući zaprepaštenje.
Damaris je uvijek bila lijepa. Ne onako prosječno nego s nekom vrstom iskrice koja joj je davala uvijek dugoj,crnoj, monotonoj kosi neki čudan sjaj. Očima lagani odsjaj svaki put druge boje i licu...pa sjenu koju ju je uvijek činila...pa misterioznom i tajnovitom.
Kao nova igračka.
U ovom slučaju cura.
Nakon nekog vremena je tajnik malo više nego ljubazno rekao:
-Dobar dan u novu školu. Moje ime je Ilian. Koja godina?-
-17 godina. Znači treća. Damaris drago mi je-, nakon predstavljanja Damaris mu je dala jedan od njezinih 'ti si poseban' pogleda. O da.
Nova lovina.
Ali nije htjela si već uništiti glavno jelo s predjelom.
-Evo ja ću ti dati sada raspored i skicu.-
-Već znam gdje su učionice.-grubo ga je prekinula Damaris.
-Onda mi se čini da ti to neće trebati.-široko joj se nasmiješio.
Predavši joj raspored, zahvalno se nasmiješila, naravno malim kutnim osmijehom; nikada nije pokazivala svoj očaravajući osmijeh svakom neznancu, i otišla iz sobe.
pustivši se stubama ne gledajući pred sebe već u svoje ispucane marte misleći da treba nove, zabila se.
Dignuvši plaho glavu, moleći Boga da se nije zabila u nekog učenika ili ne daj Bože učitelja, ponovno je ugledala dva najplavija oka na svijetu.
Tip koji ju je ispratio do doma.
-Izvini, čini se da ne gledam. Glava mi je ispunjena budalaštinama. Izvini-
-Nema potrebe. I meni se to događa.- nakon toga lagano ju je zaobišao i krenuo prema gore.
Bravo,Damaris.
Sudar ju je malo smutio ali uzevši duboki dah krenula je prema učionici.
O. Lijepo. Likovni joj je već prvi sat. S njezinom novom raskom?!
Stvarno? Raska mi je iz likovnog? - Damaris se bunila u sebi.
Krećući prema drugom stubištu uvidjela je da nema više skoro pa ni jednog učenika osim nje. Požurila je.
Ušavši u razred, propuh je gurnuo vrata jako i dodalo dramatični ulazak.
Lagano je došla do katedre, nagnula se, pogledavši stariju ženu.
Njezina siva duga kosa, je pokazivala njezine godine ali i njezinu čvrstinu i mladost iznutra.
Mnogim starcima bi kosa već bila ispala. Ovoj ženi nije.
Osim kose, lice joj je djelovalo mlađahno. Osim pogleda zelenih očiju koji je bio u isto vrijeme zabrinut i mudar.
Bila je to draga osoba, Damaris je znala.
-Izvinite ako kasnim.-
-Nema veze.-raska je tiho odgovorila.-Ime tvoje? Znam da si nova.-
-Damaris, učiteljice..?-
-Tajana. Za tebe raska. Ili učiteljica Hole.-
-Drago mi je.- Damaris je htjela biti što ljubaznija da ostavi dobar utisak na ovu novu učiteljicu. Ili poznanicu.
-Sjedni negdje. Sama.-
Sjevši u klupu u zadnjim redovima, Damaris je znala što je čeka. Piljeni i zlobni i nekada znatiželjni pogledi prema njoj.
Nakon 10 godina školovanja u istoj školi ti pogledi su postali normalna stvar.
Kao da se dečki nisu nadgledali tako lijepe cure, niti cure tako savršene kose ili trepavica.
Damaris...pa nije voljela pozornost. Nije da ju mrzila, ali nikada nije hodala uzdiženog nosa i bila umišljena ledena kraljica škole.
Ni imala svoje pratitelje a ni prave prijateljice.
Sve su je ionako htjele iskoristit na kraju.
Lagano je otresla glavu maknuvši prošlost iz glave. Ovo je njezin novi život. Ovo je ona.
Počela je obraćati pažnju na učiteljičino predavanje.
Govorila je jakim glasom ne izostavljajući niti jednu riječ. Bez zamuckivanja.
Govorila je o umjetnosti općenito. Kao uvodni sat.
I tako je cijeli dan prošao.
Učitelji su ponavljali karakteristike svakog predmeta i njegovu važnost.
Ionako joj je cijeli dan prošao u magli. Isključila se s nastave uvijek jednim uhom uključena za svaki slučaj da neki od učitelja primijeti njezinu sanjarenost.
Tijekom cijelog dana ni daha ni glasa o plavookom tipu.
On je Damaris mučio. Imala je toliko pitanja.
Je li učenik?
Posjetitelj?
Nije znala.
A hoće. Uskoro.
objavljeno 09.10.2010. (subota) u 21:30 sa 0 komentara